Dobar dan.
Ne mogu vise podnijeti odlazak u obrazovnu ustanovu. Ne mogu, ne mogu, ne mogu!
Pa eto da krenem. Kao i uvijek palec cigaretu cim izadjem iz travmaja, pozdravim Papija. Sjednem na stepenice kraj Lile. Nismo se ni pozdravile. Sjedile smo tako, u oblaku duhanskog dima bez rijeci, upijajuci okolinu. Boze nemogu ni opisati koliko ju volim. Upoznale smo se jos u prvom razredu osnovne skole kada sam je jureci hiperaktivno po hodnicima srusila na pod. Da jako se dobro sjecam. Ona je pocela plakati a ja sam je podmitila sa lizalicom da me ne tuzi ucitelju. Od tada smo nerazdvojive.
Okolica skole uskoro se ispraznila. Ostalo je tek ponesto cetvrtasa. Po obicaju mi smo izvukle svoje kutije crvenog Marlbora i zapalile jos jednu. Nasim zajednickim upaljacem. Na nasoj stepenici. Bas kao i uvijek. Bas kao i svakog dana, zakasnile smo.
Nakon prvog sata, a cinilo mi se da ih je proslo pet, izasle smo opet van. Na onu istu stepenicu, onako rutinski. Odmjeravajuci ljude, pored mene se prosetao e sad pazi ovo On. Ne mislim na boga. Mislim na decka o kojem razmisljam od jeseni. Zovimo ga On jer mu ime neznam. A i necu vjerojatno ni saznati. On je pohadjao gimnaziju blizu nase. Da, da jednom sam ga pratila. I to sa hihotavom Laurom. Poput nekih opsesivnih ludjakinja.
Naravno svijet i vrijeme i sve u tom trenutku je bilo zaboravljeno, zaustavljeno. Glava mi je bila potpuno prazna. Sve sto sam cula bio je cvrkut pticica u mojoj glavi. Imala sam osjecaj da cu se rastopiti. Kao kockica leda na jeziku.
Kao i uvijek Papi je ponovo izabrao krivi trenutak za razgovor samnom. Trznula sam se na dodir njegove modre ruke. Opet je drmnuo nekog lika. Pitao me jeli to On. I mislila sam si da ce mu netko reci. Vjerojatno Laura. Ta cura nemoze drzati jezik za zubima. Ne volim Papiju pricati o deckima. Jer njemu nitko nikada nije bio dobar za mene. Ja sam mu poput mladje sestre koju nikada nije imao. Jos otkada sam ga upoznala u sedmom razredu osnovne kao da me posvojio. On je vjerojatno najbolju muski prijatelj kojeg mozes zamisliti. Ali opet u jednu ruku imas osjecaj kao da imas drugog roditelja. Stvarno me nekad znao razivcirati.
Pitala sam ga na kojeg misli ali On je vec otisao. I taman je zazvonilo. Iskreno nikada mi nije bilo toliko drago da zvoni.
Izbjegavala sam ga do kraja nastave. Nije mi se dalo objasnjavat. Stvarno nije. Osjecala sam se kao mala curica koja ima prvu simpatiju. Ali stvarno nije tako. On je vise kao neki materijal za sanjarenje. Mislim da ako bih ga cak i zanimala, prosla bi me volja. Ili bi nasla neku manu na njemu. Ili nesto trece.

Have a nice evening!